Sjećam se te jeseni kao da je bila jučer, iako je prošlo već nekoliko godina. Bio sam na dnu, ono baš na dnu, kad čovjek počne razmišljati da ga ništa više ne može izvući. Ostao sam bez posla u jednoj firmi koja je propala preko noći, stanarina je kasnila dva mjeseca, a telefon je zvonio samo kad su zvali radi dugova. Prijatelji su se nekako razbježali, svatko u svoj život, a ja sam sjedio u tom malom stanu na Trešnjevci i gledao u zid. I tada sam, sasvim slučajno, na jednom forumu naišao na spomen da postoji vavada. Nisam tada znao što me čeka, ali nešto u meni je kliknulo — možda očaj, možda dosada, a možda samo želja da na sat vremena ne budem ja.
Počeo sam igrati sitno, ono baš sitno, jer novca ionako nisam imao. Dvadeset kuna tu, pedeset tamo, čisto da osjetim taj neki žamor uzbuđenja dok se kotačić vrti. I priznajem, u početku je bilo grozno. Prvih tjedan dana samo sam gubio, polako, ali sigurno. Sjedio bih do tri ujutro, gledao te brojeve kako se slažu u kombinacije koje mi ne idu u prilog, i pitao se zašto uopće to radim. Osjećao sam se glupo, kao da bacam novac koji nemam u bunar bez dna. Ali ono što me držalo nije bila nada u dobitak — bila je to činjenica da dok igram, ne razmišljam o stanodavcu, ne razmišljam o praznom frižideru, ne razmišljam o tome kako ću sutra ponovno slati molbe za posao koje nitko ne čita. vavada je postala moj mali bijeg, moja soba bez vrata u koju se zaključam na sat-dva.
Trećeg tjedna dogodilo se nešto čudno. Sjedio sam za računalom, umoran, razočaran, i odlučio sam odigrati još jednu partiju, onako bezveze, više iz navike nego iz nade. Ubacio sam zadnjih sto kuna koje sam imao na kartici. Sjećam se da sam čak razmišljao da je to možda znak da prestanem, da je vrijeme da priznam da bježim od nečega što se ne može pobjeći. I baš u tom trenutku, dok sam gotovo odustao, nešto se prelomilo. Prvo mali dobitak, pa još jedan, pa još jedan — ništa spektakularno, ali dovoljno da ostanem. A onda, petog dana tog tjedna, dogodilo se ono što ni u snu nisam mogao zamisliti. vavada mi je okrenula leđa i pokazala lice. Osvojio sam iznos koji mi je pokrio sve dugove, stanarinu za tri mjeseca i još mi ostalo sa strane. Sjećam se da sam samo sjedio i buljio u ekran, nisam mogao vjerovati. Ruke su mi se tresle, srce lupalo kao bubanj, a u glavi jedna jedina misao — je li ovo stvarno?
Naravno, nisam odmah podigao sav novac. Ostavio sam dio, jer me uhvatila ona poznata ludost da bi moglo još. I nekoliko dana kasnije, opet sam osvojio. Ne veliko, ali dovoljno da shvatim da se nešto promijenilo. Nije to bila nikakva magija, niti sam vjerovao u neku posebnu sreću — jednostavno se dogodilo da su se kockice posložile u moju korist, nakon toliko vremena kad nisu. I dok sam sjedio tog jutra, s prvom kavom koju sam platio bez straha da će mi kartica biti odbijena, shvatio sam nešto važno. vavada me nije spasila od mojih problema. Nije mi vratila posao, nije mi vratila prijatelje, nije mi izbrisala samoću koja me gušila mjesecima. Ali mi je dala predah. Dala mi je trenutak u kojem sam mogao disati, u kojem nisam bio samo čovjek koji tone. I taj predah bio je dovoljan da se ponovno pokrenem.
Danas, kad se sjetim tih noći, ne osjećam sram. Znam da su neki ljudi izgubili kuće, obitelji, sve što imaju, i ne želim zvučati kao da opravdavam pretjerivanje. Ali moja priča je drukčija. Ja sam bio čovjek koji je bježao od stvarnosti jer stvarnost nije bila nimalo lijepa. I u tom bijegu, na jednom mjestu koje se zove vavada, našao sam ono što mi je trebalo — ne sreću, ne bogatstvo, nego vjetar u leđa. Poslije toga sam počeo ozbiljno tražiti posao, javljao se na natječaje, čak sam i pisao ljudima koje nisam vidio godinama. Polako se život počeo vraćati u normalu. Nikad više nisam igrao s onom očajničkom žestinom, ali ponekad, kad mi sve postane preteško, sjednem, ubacim neku malu svotu i pustim da se kotačić vrti. Ne zbog novca. Zbog tog osjećaja da postoji nešto nepredvidivo, nešto što još može iznenaditi. I to mi je dovoljno.
Ako ništa drugo, naučio sam da bijeg ponekad nije kukavičluk. Ponekad je jedini način da preživiš noć, da bi sutra mogao ustati i pokušati ponovno.
Počeo sam igrati sitno, ono baš sitno, jer novca ionako nisam imao. Dvadeset kuna tu, pedeset tamo, čisto da osjetim taj neki žamor uzbuđenja dok se kotačić vrti. I priznajem, u početku je bilo grozno. Prvih tjedan dana samo sam gubio, polako, ali sigurno. Sjedio bih do tri ujutro, gledao te brojeve kako se slažu u kombinacije koje mi ne idu u prilog, i pitao se zašto uopće to radim. Osjećao sam se glupo, kao da bacam novac koji nemam u bunar bez dna. Ali ono što me držalo nije bila nada u dobitak — bila je to činjenica da dok igram, ne razmišljam o stanodavcu, ne razmišljam o praznom frižideru, ne razmišljam o tome kako ću sutra ponovno slati molbe za posao koje nitko ne čita. vavada je postala moj mali bijeg, moja soba bez vrata u koju se zaključam na sat-dva.
Trećeg tjedna dogodilo se nešto čudno. Sjedio sam za računalom, umoran, razočaran, i odlučio sam odigrati još jednu partiju, onako bezveze, više iz navike nego iz nade. Ubacio sam zadnjih sto kuna koje sam imao na kartici. Sjećam se da sam čak razmišljao da je to možda znak da prestanem, da je vrijeme da priznam da bježim od nečega što se ne može pobjeći. I baš u tom trenutku, dok sam gotovo odustao, nešto se prelomilo. Prvo mali dobitak, pa još jedan, pa još jedan — ništa spektakularno, ali dovoljno da ostanem. A onda, petog dana tog tjedna, dogodilo se ono što ni u snu nisam mogao zamisliti. vavada mi je okrenula leđa i pokazala lice. Osvojio sam iznos koji mi je pokrio sve dugove, stanarinu za tri mjeseca i još mi ostalo sa strane. Sjećam se da sam samo sjedio i buljio u ekran, nisam mogao vjerovati. Ruke su mi se tresle, srce lupalo kao bubanj, a u glavi jedna jedina misao — je li ovo stvarno?
Naravno, nisam odmah podigao sav novac. Ostavio sam dio, jer me uhvatila ona poznata ludost da bi moglo još. I nekoliko dana kasnije, opet sam osvojio. Ne veliko, ali dovoljno da shvatim da se nešto promijenilo. Nije to bila nikakva magija, niti sam vjerovao u neku posebnu sreću — jednostavno se dogodilo da su se kockice posložile u moju korist, nakon toliko vremena kad nisu. I dok sam sjedio tog jutra, s prvom kavom koju sam platio bez straha da će mi kartica biti odbijena, shvatio sam nešto važno. vavada me nije spasila od mojih problema. Nije mi vratila posao, nije mi vratila prijatelje, nije mi izbrisala samoću koja me gušila mjesecima. Ali mi je dala predah. Dala mi je trenutak u kojem sam mogao disati, u kojem nisam bio samo čovjek koji tone. I taj predah bio je dovoljan da se ponovno pokrenem.
Danas, kad se sjetim tih noći, ne osjećam sram. Znam da su neki ljudi izgubili kuće, obitelji, sve što imaju, i ne želim zvučati kao da opravdavam pretjerivanje. Ali moja priča je drukčija. Ja sam bio čovjek koji je bježao od stvarnosti jer stvarnost nije bila nimalo lijepa. I u tom bijegu, na jednom mjestu koje se zove vavada, našao sam ono što mi je trebalo — ne sreću, ne bogatstvo, nego vjetar u leđa. Poslije toga sam počeo ozbiljno tražiti posao, javljao se na natječaje, čak sam i pisao ljudima koje nisam vidio godinama. Polako se život počeo vraćati u normalu. Nikad više nisam igrao s onom očajničkom žestinom, ali ponekad, kad mi sve postane preteško, sjednem, ubacim neku malu svotu i pustim da se kotačić vrti. Ne zbog novca. Zbog tog osjećaja da postoji nešto nepredvidivo, nešto što još može iznenaditi. I to mi je dovoljno.
Ako ništa drugo, naučio sam da bijeg ponekad nije kukavičluk. Ponekad je jedini način da preživiš noć, da bi sutra mogao ustati i pokušati ponovno.